Utvrda hrvatskih pjesničkih suzvučja

Nasuprot onom dijelu hrvatske filologije, ali i jezične i kulturne politike, pa i opće javnosti, koji ne zna što bi sa „složenošću“ hrvatskog jezika i posljedičnom „jezičnom razvedenošću“ hrvatske književnosti (a onda i s „kompliciranošću“ hrvatskog identiteta), manifestacija Croatia rediviva ča-kaj-što, koja se već trideset godina održava u Selcima na otoku Braču, nudi rezolutan i nedvosmislen odgovor. Na toj se, naime, manifestaciji, na inicijativu utemeljitelja i domaćina akademika Drage Štambuka, poznatoga hrvatskog književnika, liječnika i diplomata, od znakovite 1991, uz kritičare, znanstvenike i kulturnjake, okupljaju prije svega pjesnikinje i pjesnici koji pišu različitim hrvatskim idiomima – čakavštinom, kajkavštinom i štokavštinom (standardnom i nestandardnom) – kako bi u praksi svjedočili o njihovu komplementarnom suživotu.

Na sada već mitskom središnjem selačkom trgu, na kojem se nalazi i jedinstveni Zid od poezije, na koji su uklesani stihovi tridesetero dosadašnjih nagrađenica i nagrađenika u sklopu manifestacije, svake godine struji hrvatska čakavska, kajkavska i štokavska pjesnička riječ, posve ravnopravno, upravo onako kako bi i trebalo biti. Po tome je ova jezično-pjesnička smotra i gotovo jedinstvena. Naime, osim standardnojezične poezije koja dominira na većini književnih manifestacija, ona na dijalektalnim idiomima pojavljuje se intenzivnije tek na nekima, i to onima koje su posvećene samo jednom od idioma (najčešće čakavštini ili kajkavštini).

Na jedinstvenoj jezično-pjesničkoj smotri pjesnici su se okupili i ove godine u velikom broju / Snimila MARITA BULIMBAŠIĆ

Nasuprot tomu Croatia rediviva gotovo jedina, a svakako najsnažnije, uravnotežuje, povezuje i sjedinjuje sva tri (četiri) hrvatska idioma. Protekom godina utemeljitelj manifestacije svoju je ideju o trojstvenosti hrvatskog jezika i institucionalizirao Zlatnom formulom hrvatskoga jezika ča-kaj što, koju je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske 2019. proglasilo kulturnim dobrom i stavilo na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine.

Od Nazora do Paljetka

Ovogodišnja, 31. Croatia rediviva održana je 6. kolovoza, čime je zadržana tradicija da se manifestacija održava prvoga petka u kolovozu, kao spomen na spaljivanje Selaca od talijanske okupacijske vojske 9. kolovoza 1943.

Smotru je otvorio utemeljitelj, organizator i voditelj Drago Štambuk, koji je istaknuo da svaki pjesnik koji će nastupiti na manifestaciji „nosi baklju hrvatskoga jezika“, ali i „odgovornost koja nije nit’ mala nit’ beznačajna, već je borbeni poziv na uzgonsku sferu osjećanja i razumijevanja. (...) Jedinstven je hrvatski jezik, trojstven u svojoj naravi, složen poput naših planina, ispresijecan gudurama i klancima, prošaran rijekama i brzacima, strminama uzdižuć i doljima spuštajuć naše jedinstvene postojbine. Neka svatko od nas pjesnika doda svoje hrvatske riječi, eda spojimo ih u beskrajnu kolajnu naše gordosti; podajmo joj zvukove neba i odjeke zemlje; zaogrnimo ih svojom ljubavlju dubokom kano Jadran, visokom kano Velebit; uspnimo se, poletimo na njenim krilima pod vruće Sunčevo oko koje krâvi vosak krila istinskih Ikara“. Poslije utemeljitelja pozdravni govor uputio je i načelnik Općine Selca Ivan Marijančević.

Pjesnički dio manifestacije redovito započinje Nazorovom Maslinom, koju je ove godine nadahnuto interpretirala kazališna redateljica i prevoditeljica Sanda Hržić. Prije natjecateljskog dijela manifestacije, u kojem prisutne pjesnikinje i pjesnici čitaju svoje pjesme, nakon čega prosudbeno vijeće jednu/jednog od njih kruni maslinovim vijencem, čime zaslužuje naslov poeta oliveatus, predstavljena je ploča na Zidu od poezije sa stihovima prošlogodišnje oliveatkinje Mirne Weber: „Navek naj bu nekaj samo tvoje, / med zvezdami da letiš potkovan“.

Pjesništvo prošlogodišnje omaslinjenice kontekstualizirao sam u kratkom obraćanju u bogatu varaždinsku kajkavsku tradiciju iz koje potječe, i kojoj je dodala vlastiti glas, kojim progovara uglavnom o zavičajnim vidokruzima i osobnim iskustvima, iz kojeg sam konteksta i pročitao njezinu kajkavsku pjesmu Obdarjeni cajti našega detinjstva. Mirna Weber inače je četvrta kajkavska oliveatkinja, prije nje ovjenčani su Božica Jelušić, Ivan Golub i Ernest Fišer, koji zajedno s ostalim oliveatima čine impresivni ča-kaj-što vijenac, u kojem se nalaze i Dragutin Tadijanović, Vesna Parun, Slavko Mihalić, Zlatan Jakšić, Petar Gudelj i drugi pjesnički značajnici koje ćemo još kasnije spomenuti.

U natjecateljskom dijelu nastupilo je desetak pjesnikinja i pjesnika, koji su kazivali svoje stihove na različitim hrvatskim idiomima. Redom, nastupili su Sanja Mošić, Davor Šalat, Stanko Jerčić, Biserka Goleš Glasnović, Silvija Buvinić, Ivan Kramar, Vlasta Vrandečić Lebarić, Vera Grgac, Lana Derkač i Vjekoslava Jurdana. Sanda Hržić pročitala je na kraju ulomke iz vlastitog prijevoda knjige Mudrost pustinje Thomasa Mertona, a svoje su stihove zatim kazivali i dosadašnji oliveati Drago Štambuk i Luko Paljetak.

Hommage Tonku Maroeviću i Maslinov vijenac 6

U sklopu manifestacije Štambuk je priredio i hommage Tonku Maroeviću, uoči prve godišnjice njegove smrti. Štambuk je podsjetio da je Maroević bio ovjenčanik Croatiae redivivae 1997. te da je na samoj manifestaciji sudjelovao dvanaest puta, i to kao pjesnik, kao član prosudbenih vijeća ili kao predstavljač autora i knjiga, davši time „veliki, nesebičan prinos smotrinu rastu i reputaciji“. „Njegov odlazak snažno nas je pogodio“, dodao je, „iza sebe ostavio je zastrašujuću prazninu na mnogim područjima; bio je renesansni ljepoduh, voljen od mnogih; hrvatska kultura ne može ga i neće zaboraviti.“ Štambuk je zatim kazivao Maroevićevu pjesmu Oloferna glava svarhu Judite govori, nazvavši je „jednom od najdirljivijih ljubavnih pjesama napisanih u čakavskoj stilizaciji“. Parafrazirajući antologijske Maroevićeve stihove sa Zida od poezije – „Od otoka do oka slog je samo“ – Štambuk je zaključio svoj hommage riječima „Od nas do Tonka uz / dah je samo“.

Tijekom manifestacije predstavljen je i Maslinov vijenac 6, zbornik koji govori o posljednjih pet godina Croatiae redivivae (2016–2020) te predstavlja pet posljednjih ovjenčanica i ovjenčanika – redom, bili su to Delimir Rešicki, Tomislav Domović, Zvonimir Sutlović, Mile Stojić i Mirna Weber. Uz In memoriam Tonku Maroeviću, zbornik donosi i poseban prilog o Zlatnoj formuli hrvatskog jezika ča-kaj-što. Uz Štambukovo predstavljanje sadržaja zbornika, kratak osvrt dao sam i sâm: „Iako je manje trajniji od bračkog kamena u koji su na Zidu od poezije uklesani stihovi ovjenčanica i ovjenčanika Croatiae redivivae, zbornik Maslinov vijenac 6, kao i pet koji su mu prethodili, vrijedan je dokument o tome da se u Selcima na Braču, malenom i velikom mjestu ‘klesara i težaka, zanatlija i znanstvenika, biskupa i pjesnika’, kako ga nazva Štambuk, već više desetljeća promovira ravnopravnost – pogotovo umjetnička – svih hrvatskih idioma. Uz djela na standardnom jeziku, hrvatsku književnu povijest, ali i suvremenost, ne mogu zamisliti i bez djela na hrvatskim dijalektima, pa je važnost Croatiae redivivae i Maslinova vijenca upravo i u osvješćivanju hrvatske književne ‘trojednosti’, koju neki uporno još uvijek negiraju ili ignoriraju.“

Na završetku manifestacije prosudbeno vijeće, koje su činili dosadašnji oliveati Luko Paljetak, Vlasta Vrandečić Lebarić i Drago Štambuk, odlučilo je da će ovogodišnji poeta oliveatus biti Ivan Kramar. Maslinovim vijencem okrunio ga je Štambuk, nakon čega je ovjenčanik izrekao kratku zahvalu i umjesto govora pročitao nekoliko svojih pjesama. Rodom iz sela Maljine kod Travnika, Kramar je poslije Veselka Koromana i Mile Stojića treći omaslinjenik iz bosanskohercegovačkog korpusa hrvatskog pjesništva. Svećenik je Franjevačke provincije Svetog Križa – Bosna Srebrena, na trenutnoj dužnosti gvardijana franjevačkog samostana sv. Vlaha u Pridvorju, općina Konavle.

Dosad je objavio četiri zbirke pjesama (Na oltaru ljepote, Kameno more, Dom od kože, Čavli zime), a osim kao pjesnik aktivan je i kao kulturni promotor i organizator. U eseju Duhovno suzvučje ljubavi Marina Kljajo-Radić zapisala je da su u Kramarovoj poeziji „duhovnost i ljubav u čvrstoj sprezi s prirodom i ljepotom. (...) Njegov cjelokupni poetski ostvaraj jest otkrivenje i ostihovljenje onih vječnih istina, ali i dvojbi u čovjekovu biću, koje zatire kaotični, užurbani svijet. Poetika Ivana Kramara ekspandira u duhovnoj sintezi čovjeka i Boga. Tu je uporište Riječi, stvaralačkoga čina bliska Božjoj naravi, koji je u svojoj transcendenciji utjelovljenje bezuvjetne ljubavi za kojom moderni čovjek uporno traga na mračnim bespućima ovoga svijeta.“

Na oltar hrvatskog pjesništva, kako neki zovu Zid od poezije, sljedeće će godine biti uklesani fra Ivanovi stihovi „Budi život svoga života!“ iz pjesme Tvoj život, koju je nedavno i uglazbio Zvjezdan Ružić.